Бразил

Занимљив материјал за погледати. У Бело Хоризонтеу, навијачи Крузеира чекају торциду Васко де Гаме да изађу са стадиона и крену аутобусом кући у Рио де Жанеиро. После инцидената полиција је утврдила да су у аутобусу са навијачима из Риа који има 46 седишта а било је 90 људи !





Туча између навијача локалних клубова у Бело Хоризонтеу, "Галокура" Атлетико Минеиро - "Мафиа Азул" Крузеиро ; један припадник "Мафие Азул" погинуо !




Инциденти на малом фудбалу Коринтианс - Палмеирас





Видео клип о насиљу међу бразилским торцидама

Torcida Independente ( Sao Paolo )

http://farm4.static.flickr.com/3160/2823440759_9d034461c0.jpg?v=0

http://farm4.static.flickr.com/3140/2675146453_8a127cbbab.jpg?v=0

Gaviões da Fiel est. 01.07.1969.
CORINTHIANS

Bila je to 1969 godina. Vojna diktatura vrši represiju, zatvara i ubija bez milosti. Na ulicama, studenti traže kraj ovog opresivnog režima. Zahtjevaju široku i totalnu amnestiju. Strah je sveopći. Po kasarnama uče se stari stavovi: umrijeti za domovinu i živjeti bez cilja. Skoro sve je zabranjeno. Pojavljuju se Mobral i Rodovia Transamazônica – “faraonski” objekti koji su građeni ne bi li utišali narod. Brazilska nogometna reprezentacija uspjeva da uđe u “Copa do México” i Pelé proslavlja svoj tisućiti gol.
Bila je to 1969 godina, u São Paulo-u. Nekoličina momaka iz Corinthians su riješili osnovati skupinu koja će kasnije postati najveća organizirana grupa navijača u cijelom Brazilu: “Gaviões da Fiel”. Ali, zašto? Odgovor je jednostavan – da se zaustavi diktatura koja je također vladala u samome klubu, Corinthians. Pokretački motor ovih momaka bila je strast za stvarima ‘Timão’. Ali, sve je u stvari počelo tijekom 1965. godine. Više se nije mogla podnijeti ograničena sloboda, nepoštivanje i nedostatak kompetencije u klubu. Jedan sastanak ovdje, drugi tamo, i grupa je rasla. Bilo je mnogo ljudi koji su im pomagali. U početku nisu imali ni prostorije gdje bi se sastajali, pa su se jednom svi sastali u kući jednog od članova. Ponekad su se sastanci održavali na otvorenom, na trgu ili na ulicama grada. Ideal tih momaka je polako postajao stvarnost. Prijateljstvo se pretvorilo u bratstvo. Sve se diskutiralo i odlučivalo u okviru same grupe. Njihov cilj je bio da sudjeluju u životu svojeg kluba, ne samo podržavajuci svoju ekipu, vec su željeli i direktno sudjelovanje u administrativnoj politici “Sport Club Corinthians Paulista”. Odmah u početku je postalo jasno da su ovi momci imali kritičnu viziju, ne dozvoljavajući da ih ostave po strani. Na jedan posve prirodan način, počele su da se pojavljuju i vođe. Postojala je takozvana “glava koja misli”, ona osoba koju bi nazvali intelektualcem u grupi. Isto tako, postojao je i netko tko se prikazivao i na sebe preuzimao ulogu predstavnika grupe. Znači, u grupi “Gaviões da Fiel” je od samoga početka postojala ta unija teorije i praktike koja je napravila ovu navijačku skupinu velikom i dobro strukturiranom. Danas je to najveća organizirana navijačka skupina u Brazilu. Ali, da bi stigli do toga šta danas jesu, bilo je potrebno mnogo borbe. Beskonačne bitke. Ali, uvijek sa jednim i glavnim ciljem: Corinthians. Kako je vrijeme prolazilo, i povijest se pisala, kada kažemo navijači Corinthians-a, mislimo na “Gaviões”, jer oni su grupa koja vodi sve spektakle na stadionima, ali i na carneval-u u São Paulo-u. Zahvaljujući ovim aktivnostima, pobjede su se automatski ostvarivale. Danas, “Gaviões” dijele prva mjesta na carneval-u u São Paulo-u, zajedno sa najvećim školama sambe u ovome gradu. “Gaviões” su se rodili ne da se takmiče, već da se bore i pobjede. Biti “Gavião” je upravo to: biti ili ne biti prvi. U listopadu 1974. doživjeli su jos jednu pobjedu: osnovali su svoje sjedište. Mjesto gdje će se okupljati oni koji znaju da je život u stvari umjetnost sastajanja. I najveći mogući sastanak je kada se “Gaviões” nađu da bi pričali o Corinthians. To je najveći razlog njihova postojanja. Prošlo je eto, već više od trideset godina, ali ova navijačka skupina drži se i dalje kao vjerojatno najjača u Brazilu, i sa još većim perspektivama za budućnost.
LEALDADE - HUMILIDADE - PROCEDIMENTO
(Odanost – Skromnost – Postupak)

Torcida Jovem est. 26.09.1969.
SANTOS

“Povijest ove navijačke skupine prepliće se sa povješću samoga kluba, i dan-danas ne možemo pomisliti na Santos a da se ne sjetimo i “Torcide Jovem”. Ova skupina je počela sa istim entuzijazmom koji je postojao među momcima koji su osnovali ovaj klub 14.04.1912.”
Tijekom 1966. i 1968. kada Santos nije imao, naročito u samome gradu São Paulo, isti broj pristalica koji ima danas, jedna grupa hrabrih momaka je inzistirala da organizirano prisustvuje na svim utakmicama koje su se održavale u tom gradu. Nakon 3, 4 ili 5 utakmica, momci su se upoznali, i krenuli da se dogovaraju da zajedno odlaze na utakmice i tamo budu okupljeni svi zajedno. To je bio način koji su našli da ih jača, ali istovremeno je nervirao ostale navijačke skupine. Kada su ovi, inače jako bučni, dolazili na neki derbi, bilo je uobicajeno čuti “ovo su navijači Santos-a, tako brojni da svi stanu u jedan kombi”. Navika da zajedno idu na utakmice Santos-a navela ih je da 1969-e organiziraju navijačku skupinu koja će svuda pratiti svoj klub. To je bilo razmišljanje koje su klinci kao Cosmo, Alemão, Tobogã, Menezes, Celso Jatene, Zé Miguel, njih 13 momaka, osnivači ove grupe, nosili sa sobom na sve utakmice. I onda, 26.09.1969. kada se Santos vraćao sa još jedne utakmice gdje je bio pobjednik, nenadmašan u 7 utakmica u Europi, ovih 13 momaka su se sastali u jednoj staroj kući u tradicionalnom kvartu Brás u gradu São Paulo, i službeno proglasili osnovanom ovu navijačku skupinu: rodila se “Torcida Jovem”. Ta kuća, gdje je tad živio Cosmo Damião, bila je njihovo prvo sjedište. Nije dugo potrajalo kada je prva velika sreća zadesila ove navijače. To se dogodilo 19.01. one iste godine kada je u Riju Pelé dao svoj tisućiti gol. Nakon toga, započeo je naglo rast broj članova ove grupe. Santos je u to vrijeme predstavljao san za svakog dječaka koji je počinjao da voli nogomet, koji je davao prvi šut na balun. Sve se to događa tijekom godine kada je Santos osvojio trostruko prvenstvo São Paula, Pelé je dao svoj tisućuti gol, neposredno pred trostruko prvenstvo u Meksiku 1970.



“Torcida Jovem” je tijekom cijele svoje povijesti smatrana (i od strane medija i samog naroda) kao jedna izuzetno politizirana navijačka skupina.
“Od samog osnivanja naša najveća briga je bila podrška i praćenje Santos-a na sve utakmice. Međutim, kako je grupa rasla, i naši ciljevi su se diversificirali. 1970.-e smo učestvovali kao opozicija na izboru za upravu, i od tada pa sve do danas nikada nismo ostali inertni u političkom životu našeg kluba. Uvijek smo čuvali svoju nezavisnost, ne zaboravljajući našu odgovornost prema klubu, ali držeći naše predstavnike u upravnom odboru kluba. Još na početku života naše navijačke skupine, dok smo jos bili instalirani na Aveniji Senador Queiroz, počeli smo sami sebe smatrati rekreativnim i kulturnim udruženjem, raspravljali smo sve teme vezane za društveni interes. To su bila teška vremena, puna represije. Naše tadašnje kolege su doživljavali nogomet kao odskočnu dasku za politički uspjeh, i tada smo počeli više da brinemo da ovo naše udruženje se ne otuđi od svojih principa. Zato su i krenule demokratske diskusije o političkom i socijalnom životu naše općine, države i zemlje. Opisat ćemo vam neke djelove tih diskusija, gdje nas možete vidjeti u pravom svjetlu. Jedna od tih diskusija bila je kampanja za amnestiju, široka, opća i nezaustavljiva, gdje je čak naš kolega Cosmo Damião bio označen kao koordinator. U okviru memorijalne kampanje političke desnice, naša grupa s bubnjevima je bila prisutna na svim govorima u samom gradu São Paulo. Također smo učestvovali u borbi za političku autonomiju grada Santos. Mi smo jedni od osnivača A.T.O.E.S.P. (Associação das Torcidas Organizadas de São Paulo = Asocijacija organiziranih navijačkih skupina grada São Paulo) i A.T.O.S. (Associação das Torcidas Organizadas de Santos = Asocijacija organiziranih navijačkih skupina grada Santos). Tijekom događaja “Impeachment do Collor”, učestvovali smo u svim sjednicama po gradu São Paulo sa našim zastavama i bubnjevima. Od 1978, kada smo se instalirali u naše tadasnje sjedište, pridružili smo se građanima Bixiga koji su tražili više poboljšanja svog kvarta, kao na primjer ogradu i igralište na trgu Praça Pérola Byington, učestvovali smo u Božićnoj kampanji za siromašnu djecu naselja Bixiga, i mnogim drugima. Želimo da pokažemo svim našim članovima da smo, tijekom svih ovih godina, uvijek bili na strani stanovništva, i uvijek se borili za njihove potrebe. Naše 32 godine uspjeha su postignute samo zahvaljujući jedinstvu među nama i idealizmu svih onih koji vole “Torcidu Jovem”, i rade sve šta ide u korist Santos-a. Uvijek se držimo tradicije koju svi navijači imaju.”

Mancha Verde est. 11.01.1983.
PALMEIRAS

“Mancha Verde” je nastala kao rezultat spajanja tri postojeće organizirane navijačke skupine (Império Verde, Inferno Verde, i Gremio Alviverde). U to vrijeme osjećala se potreba da se organizira jedna nova i solidna reprezentacija kluba “S. E. Palmeiras”.
Jedna činjenica je neoboriva – nijedna druga navijačka skupina nije toliko porasla za tako malo vremena. “Mancha Verde” je imala oko 18,000 članova, porijeklom iz svih socijalnih slojeva i bila je jedna od najprestižnijih grupa u Brazilu. Njihova organizacija i struktura su se formirale svake godine u progresivnom smislu. Uvijek su bili potpuno nezavisna organizacija, čiji su članovi uvijek plaćali ulaznice na stadione, koja se izdržavala mjesečnim članarinama, prodajom dresova, i ostalih rekvizita. Njihovo sjedište je oduvijek imalo sve neophodne uslove i opremu za administraciju i prijem članova. “Mancha Verde” je kao glavni cilj imala da, nebitno gdje igra S. E. Palmeiras, nosi svu svoju ljubav i podršku ovom klubu, slaveći i uljepšavajući nogometni spektakl, i to na način koji je uvijek bio više no uredan i miran (sve dok je takav i prijem). Osim toga, uvijek su promovirali razna sportska natjecanja između svojih članova i simpatizera, te su čak nudili i zdravstveno osiguranje jer su imali ugovor sa jednom od najboljih bolnica. Sudjelovali su u javnim dobrotvornim akcijama kao što su prikupljanje odjeće, novčane pomoći i sve druge koje su im bile dostupne. Također su promovirali razne socijalne događaje. Najvažnija odlika koju ima “Mancha Verde”, iako neki to proturiječe, je da je ova grupa bila službeni ‘glasno-govornik’ za sve navijače kluba Palmeiras, situacija koju je većina pristalica ovog kluba i sama tražila i prepoznavala.

Máfia Azul est. 20.06.1977.
CRUZEIRO

Osnovana 1977., “Máfia Azul”, ima više od 80,000 registriranih članova širom cijelog Brazila. Njihova prisutnost na stadionu je uvijek posebna predstava. Možemo je opisati kao ogroman “plavi val” koji se snažno kreće na tribinama, prenoseći svu svoju snagu na igrače Cruzeira na terenu. Sve je pocelo kada su braća Henri i Éder Toscanini (koji su te 1976 imali 15 i 14 godina, respektivno), posmatrajući navijačke grupe “Cru-Chopp” i “Raposões Independentes” (Nezavisne Lisice), počeli sanjariti o osnivanju navijačke skupine iz kvarta Floresta (suma). Ovu ideju su odmah podržali mještani tradicionalnog kvarta Floresta, koji leži u istočnom dijelu grada Belo Horizonte.
«Počeli smo sa jednostavnom plahtom koje su donijela braća Toscanini. Na njemu su napisali "MARFIA AZUL", i odnijeli ga takvog (čak sa greškom – Henri je upisao slovo “R”) na utakmicu koja se održavala na stadionu Mineirão, ali nitko ništa nije razumio. Ništa se nije moglo pročitati ni sa 20 metara daljine. Vrijeme je prolazilo, dok jednog dana 1977. braća Toscanini, Caquinho Ornellas, Emilinho, T., Alexandre Bastão, David Tanure, Sérgio Braga, Ricardo Gatti, Reginaldo Lima, Alexandre Aguiar (Careconi), Paulo Augusto (Popeye), Leonardo Starling, Estevão Cupe, Juninho Patola, Lawrence Menezes, Frederico Martins, organizatori navijačke skupine “Máfia Azul”, donijeli su svi svoje plahte na utakmicu na stadionu Mineirão, i koristili ih kao zastave. Tijekom 1978., pridružilli su nam se novi članovi, koji su pomogli rastu “Mafije”, a to su bili: Wilsinho Colares, Ricardo Finelli, Antônio Torrão, Chicô, Renoir, Pedro Fiorini, Sulaiman, Alexandre Valadares, Tonico Rocha i Roninho Menezes. Sa njima je “Máfia Azul” počela da raste. Godine 1983., “Máfia Azul” doživljava jak udarac, jer je tada umro tadasnji predsjednik “Torrão” koji je bio izuzetno važan u skupini, te “Máfia Azul” tokom više mjeseci gubi motivaciju i postaje skoro paralizirana. Međutim, nekoliko njezinih clanova nisu dozvolili da sve padne u vodu. Neki od njih kao Alexandre Aguiar, T. Mendes, Leonardo Borges i Paulinho Popeye su odlučili da organiziraju “Máfia Azul Cru-Fiel Floresta”, i ponovo počeli da organiziraju navijače. U tom poslu, moramo posebno naznačiti važnost gospodina Leonarda Borges-a, koji je posvetio svo svoje vrijeme i energiju. Uspjeh nije dugo zaostao, i ubrzo su se stari članovi “Máfia Azul” motivirali, i prišli novoj grupi. Tako se dogodila “renesansa” navijačke skupine “MÁFIA AZUL CRU-FIEL FLORESTA”, opet plavi val, ‘vječito u pokretu’. “Máfia Azul” je doživjela veliki rast pogotovo u zlatno doba koje je Cruzeiro prošao 90ih, osvajajući razne titule, kako regionalne, tako i državne i međunarodne. Danas se ova skupina, na osnovi istraživanja, smatra 6-om najvećom navijačkom skupinom u Brazilu, neračunajući Rio – São Paulo. Jedinstvena i snažna, “Máfia Azul” je bila nezaobilazna u Japanu, USA, Francuskoj, kao i u svim zemljama Južne Amerike, pored pre-Olimipijade, Olimpijskih igara u Sidneju, Svjetskom Prvenstvu, itd. Njihova organizacija danas ima 128 filijala u Minas Gerais, 12 u drugim brazilskim državama i 8 u inozemstvu. Tako je nastao slogan koji objašnjava svu logiku pripadnosti navijačima Cruzeira: "SOMOS UM MURO DE CONCRETO RUIM DE DERRUBAR, POIS NADA NOS SEPARA E O CRUZEIRO NOS UNE!" šta u prijevodu znači: ‘Mi smo betonski zid, težak da se sruši, jer ništa nas ne razdvaja, a Cruzeiro nas spaja!’

Young Flu est. 12.12.1970.
FLUMINENSE

“Young Flu” su nastali kad se udružila grupa prijatelja kluba, uglavnom studenata, koji su svi imali jednu zajedničku crtu – navijali su za “Fluminense Football Club”.
«Imali smo jedan ideal, a to je da pojačamo svoju podršku klubu kojeg volimo, ali i da postanemo jedna od najvećih organiziranih navijačkih skupina u Brazilu. Dan danas, “Young Flu” je jos uvijek uglavnom sastavljena od mladih ljudi, koji joj daju snagu, volju i dinamiku, ali uz pomoć iskustva, ozbiljnosti i spremnosti onih koji su stariji od nas. Tako smo postigli neophodnu ravnotežu koja nam omogućava da se razvijamo organizirano i konstantno. To je duh koji nas vodi u osvajanje novih ciljeva, i možemo da računamo na nase prijatelje da proširimo naše ideje. Pričajmo svi o njima, u kvartu, u školi, u gradu, s prijateljima i zajedno ćemo stvoriti neophodnu snagu koja će pomoći našem klubu da dođe do velikih pobjeda i osvoji titule.»
Članova u klubu navijaca: 32,550 širom čitavog Brazila i u inozemstvu. (Podaci koji su važili 31.12.1998.).

OS Fanáticos est. 24.10.1977.
ATLÉTICO PARANAENSE

Prvi dio 1977. obilježen je nestankom skupine ETA (Esquadrão da Torcida Atleticana). Kako je Atlético bio široko popularan klub, nije bilo moguće da ostane bez jake navijačke podrške, te su nekoliko momaka počeli da razmišljaju šta da urade ne bi li to popravili. Od dana 24.10.1977., na utakmici protiv Brasília-e, Atlético je po prvi put mogao da računa na podršku svoje prve organizirane navijačke skupine. Godine 1978., ova grupa kreće da se širi, i njihov predsjednik, Luck, je zatražio da nađu načine da se bolje organiziraju, i uz pomoć više donacija uspjeli su da kupe cijelokupni “orkestar”. Tada je Atlético bio jako uspješan u prvenstvu, došao je i do finala, i bilo je neophodno uraditi nešto ne bi li se popravio vizuelni izgled njihove tribine. Uz pomoć nekoliko manjih donacija, uspjeli su da naprave novu šetalicu, i jedan novi transparent, i da kupe 40ak zastava. Naredne utakmice bile su jako važne, jer se tada vidjelo da nastaje jedna zaista dobro organizirana navijačka skupina. Godine 1979., pocinju da se gomilaju problemi za “Fanáticos”, tako da se organizira jedan hitan sastanak. Renato Sozzi je preuzeo na sebe ulogu predsjednika grupe, a Mário Japonês je postao podpredsjednik. Odnosno, Renato je bio prvi predsjednik koji je uradio sve ne bi li promijenio lošu organizaciju grupe, i začeo jednu zaista jaku navijačku skupinu.
«Početkom 80ih, naša skupina počinje biti velika, i dok na početku nismo bili prepoznati ni od koga, i te godine slabo uspješni u prvenstvu, međutim Atlético je odigrao odlične utakmice, i uspio da postane nenadmašni prvak. Kako se povećao broj članova, uspjeli smo da dobijemo prostorije pored samoga kluba. Godine 1981., Atlético je bio jedini brazilski predstavnik, i kvalificirao se protiv São Paulo-a. Najveći impuls dala je cifra od 56,000 registriranih članova u klubu navijaca, te smo iskoristili tu utakmicu da postanemo neizostavni dio života našeg kluba. Za tu utakmicu gospodin Tota Maluccelli nam je nabavio platno za 80ak zastava, kao i šetalicu od 50 metara, tako da su stvari napokon krenule da se razvijaju tijekom koji smo željeli. Nastavili smo da rastemo, iako su to bila teska vremena. Međutim, nabolje je bilo to što smo organizirali jednu “predstavu” za drugom, jer smo 26 puta uzastopno pobjeđivali na utakmicama. Stigli smo i do samog finala, i kada smo to dobili sa 4:1, napravili smo feštu nikada do tada viđenu u Curitiba-i. Godina 1983. je isto bila jako dobra, i u okviru brazilskog prvenstva smo pratili Atlético na razne utakmice unutar i van države. Nakon klasifikacije, dogodio se derbi sa São Paulo-om, gdje se prva utakmica završila našom pobjedom od 2:1 u Curitiba-i. Kada se igrala uzvratna utakmica u São Paulo-u, otišli smo sa 7 nasih autobusa, i sa jos 4 posuđenih od ostalih navijačkih grupa. Atlético je odličano igrao, tako da smo pobjedili sa 1:0 (Assis je dao gol). Za ovu utakmicu imali smo 75 metara dugačku šetalicu na kojoj je pisalo “Fanaticos” – najbolja organizirana navijacka skupina iz Paraná-e”. Nakon utakmice otišli smo u Aveniju Paulista i zadržali se tamo oko 15 minuta. Semifinal je bio u Rio de Janeiro-u, protiv Flamenga, koju smo izgubili sa 3:0. Na uzvratnoj utakmici, “Fanáticos” su poveli sa sobom 65,000 navijača, najbrojniju publiku ikada u nogometnoj povjesti Paraná-e, i tu smo dobili sa 2:0, što nije bilo dovoljno, pa smo bili eliminirani. U drugoj polovici iste godine, Atlético se probijao kroz bi-prvenstvo Paraná-e, gdje smo stigli do finala, pobjedili Furacão, i uzeli titulu prvaka. 1984-e, po prvi put smo proslavili rođendan, i označili 7 godina postojanja skupine, i uz pomoc gospodina Cicarino-a došli smo do kombija (koji smo nazvali “kid bala”) i koji će biti od izuzetne važnosti za grupu. 1985-e dogodio se naš prvi odlazak u inozemstvo, jer smo otpratili naš klub na eliminatornu utakmicu u Paragvaj, Assunção, i time smo se svrstali među zaista velike navijačke skupine. Naš klub je pobjedio Londrinu sa 3:0 i tako osvojio još jednu titulu. 1986-e, dobili smo mnogo bolje prostorije, na dva kata, a iste godine Atlético je počeo da igra u ligi Pinheirão, liga koja nije bila dobra za nas niti za nas klub. Dosta navijača je odjednom nestalo, tako da je na stadionu umjesto 5,000 navijača koje smo do tada uspjevali okupiti, broj pao na 1,000 ili čak povremeno na 500. Najbolji događaj te godine je bila proslava 9 godina našeg postojanja. Nogometni savez je organizirao natjecanje najboljih navijačkih skupina, a mi smo tu dobili više trofeja.»

Raça Rubro Negra est. 24.04.1977.
FLAMENGO

Više od 60 godina je prošlo od kako su se prve organizirane navijačke skupine pojavile na brazilskim stadionima. Možemo zaključiti da su frakcije koje su s vremenom nastajale i mijenjale se kroz generacije, stvorile zaista interesantnu sliku. “Charanga do Flamengo”, koju je osnovao Jaime de Carvalho 1942., bila je ‘prva generacija’ navijačkih skupina. U doba represije i diktature, pojavila se ‘druga generacija’ (skupine koje se pojavljuju između 1967. i 1970.), ali koje su još uvijek slijedile put svojih prethodnika, bez nekih većih inovacija, samo pokušavajući da prežive u tim teškim vremenima dok su bajoneti gasili glasove slobode. ‘Treća generacija’ je nastala u periodu “Abertura” (otvaranja), počevši tijekom 1977. i sve do 1983. Tada je i nastala “Raça Rubro Negra”. Tijekom 1976., na zidovima stadiona Maracanã, pojavili su se posteri s riječima: “Dolazi najveći pokret navijačkih skupina Brazila”. Tijekom sljedecih 6 mjeseci ova kampanja je nastavljena, dok je povijest ove crveno-crne skupine počela još ranije. Produbilo se neslaganje u grupi “Flamor”, oko osnivača Ricarda, što je najavilo odlazak određenih članova, kao što su Cláudio, César, Ceguinho, i ostalih. Njima su se pridružili i Edu i Joãzinho iz “Torcida Jovem”. Ovi momci su odlučili stvoriti novu navijačku skupinu, koja će biti sasvim drukčija od svih do tada postojećih. Dugo su raspravljali ime skupine. Nakon mnogo besmislenih prijedloga, Claudinho (njihov prvi predsjednik) je predložio ovo ime. Ono predstavlja samu esenciju C.R. Flamengo, koji pretvara definitivni poraz u fantastičnu pobjedu. Za njih biti broj 1 u ekipi znači imati u sebi najvažniju odliku bilo kojeg crveno-crnog kluba, jedna formula koju Flamengo slijepo slijedi, a koje je najbolje opisano versom njihove himne (koju je napisao Paulo de Magalhães 1920 god.): “Flamengo, tvoja pobjeda je u borbi!”. Nakon što je izabrano ime, moralo se odlučiti kako će izgledat majice. Bilo je neophodno da budu drukčije od ostalih podgrupa, koje su direktno kopirale boje svojega kluba. Izbrana je crvena boja da bude glavna na majici, dok će rukavi, kragna i simbol biti crni. Za simbol je izabrana ruka sa stisnutom sakom, kao znak borbe, otpora i volje. Time su naglasili značenje crvene boje kao boje srca, volje, rase. Želljeli su da budu viđeni na čitavom stadionu, i da igrači Flamenga vide to srce veličine Maracanã-e. Sam izbor riječi “Raça” je povezan s izborom simbola. Prva ideja je bila da simbol čine dvije ruke koje kidaju lanac (aluzija na slobodu, povezana sa crnačkim pokretima), ali neki od osnivača su se tome usprotivili, smatrajući da bi to bila rasna diskriminacija. Flamengo, kao i sam Brazil je fuzija svih rasa, gdje nije bilo mjesta predrasudama (možda samo prema portugalcima, ali to je vecć druga priča). Iz svih tih razloga, DOI — CODI je odlučio da ispita osnivače ove skupine. Jedna organizacija koja se zove “Raça”, čija je majica crvena, simbol predstavljen šakom, čiji je slogan “Najveći pokret navijača u Brazilu”, i pritom pjeva “Oh, meu Mangão..:” (što je bila brazilska adaptacija jedne ratne pjesme UNE), zaista je izazivala nepovjerenje. Kasnije je simbol promjenjen u šaku koja izlazi iz mape Brazila, i to zbog organiziranih gostovanja ove navijačke skupine. Tako, 24.04.1977., na utakmici protiv Vasco da Gama-e nastaje ova najveća organizirana navijacka skupina. Sportski marketing, danas jako moderan, već je bio korišten od strane “Raça”-e u 1977. Priča nam Cláudio: «To je bilo vrijeme kada je bilo moderno formirati navijačku skupinu. Ponekad samo radi jedne utakmice. Nekada se događalo da na prvoj utakmici osnivači okupe 500 clanova, na drugoj se pojave 350, na trećoj 200, dok ne stignu do samo 50 clanova, kao što je to bio slucaj s FLA-12 (navijačka skupina koja je nastala paralelno sa “Raça”-om). Kod nas nije bilo tako. Prije samoga osnivanja, 6 mjeseci smo propagirali s posterima po Maracanã-i, išli smo na radio, čak se i naš slogan “Dolazi najveći pokret navijačkih skupina Brazila” pojavio na državnom radiju. Na dan osnivanja imali smo napravljenih 300 majica, ali samo 50 su stavljene u prodaju. Na sljedećoj utakmici prodali smo još 50, i tako je naš broj počeo da raste.»

Jovem Fla est. 06.12.1967.
FLAMENGO

Do kraja 60ih godina, sve skupine navijača koje su bile organizirane, zapravo su bile kopirani model ponašanja koje su doslovno naređivale njihove uprave, i sastojale se od podređenih, nekritičnih članova. U tom smislu je nastala i “Torcida Jovem” (jedna disidencija nastala iz “Charanga Rubro Negra”, est. 1942), koju su karakterizirale neke nove koncepcije i drugi modeli ponašanja i vrijednosti. Pravi primjer je bila upravo “Torcida Jovem do Flamengo”, osnovana 06.12.1967., pod imenom “Poder Jovem” potaknuto američkim pokretom ‘Black power’. Skupina je uspjela da nađe svoje mjesto, i pretvorila se u profitabilnu i nezavisnu firmu. Sjedište je bilo u centru grada Rio de Janeiro-a, sasvim moderno i informatizirano, s neophodnom infrastrukturom. Simbol ove grupe, ratni tenk sa 3 topa, je kreiran 1981., nakon pobjede na Svjetskom klupskom prvenstvu u Tokiju. Postoji jos jedna navijačka skupina koja koristi ratni tenk kao svoj simbol – to su Redsi iz Liverpoola. I tada, nakon pobjede na svjetskom prvenstvu, kada je Flamengo pobjedio Liverpool sa 3:0, “Torcida Jovem” je odlučila da kreira svoj tenk, s tri topa koji predstavljaju ta tri gola s finalne utakmice. Rodila se ideja da se napravi ogromna šetalica s tim simbolom, i da se prezentira za vrijeme utakmice Boca Juniors x Flamengo, koja se igrala u Buenos Aires-u, na Copa Libertadores da Américas. Kada su stigli na stadion La Bombonera, pripadnici skupine “Torcida Jovem” su vidjeli svoje suparnike – navijače argentinskog kluba kako otvaraju ogromnu žuto-plavu šetalicu, koja je osim inicijala C.A.B.J. (Clube Atlético Boca Juniors) imala i ogroman grb. “Torcida Jovem” je postigla svoj cilj i napravila svoju ogromnu šetalicu samo zahvaljujući naporu svojih članova. Svi su se uključili u prikupljanju novaca. I dan danas, ta velika šetalica (jedna od najvećih u Brazilu) prekriva veći dio Maracanã-e.

Ove dvije podgrupe su inače već duže vrijeme u lošim odnosima. Pripadnici Raçe su "nacionalistas", dok je Jovem Fla ljevičarska skupina. Raça želi ukloniti sve ljevičarske simbole sa tribina, posebno mnogobrojne zastave Che Guevare koje Jovem Fla uvijek ima na stadionu sa sobom.

Galoucura est. 11.11.1984.
ATLÉTICO MINEIRO

U početku su bili samo njih četvorica. Danas klub navijača “Galoucura” ima 50,000 članova, a Atlético više tisuća simpatizera... Fernando, Mundinho, Pitanga i Melão su bili ta četvorica koji su osnovali ovu navijačku skupinu. Htjeli su da udruže sve poznate navijače Atlética u jednu grupu, i da pomognu rastu iste, prikupljanjem prijatelja i svih onih koji vole crno-bijele boje ovoga kluba. U početku je sve izgledalo teško, odakle i kako početi? Tko će biti član, kako će se zvati navijačka skupina, kako nabaviti zastave, transparente, i ponajviše, novce za sve to i za buduće troškove? Rješenja su odjednom počela da se pojavljuju. Ime je izabrano: “Galoucura” (galo - pivac, loucura - ludilo). Našli su način, jednostavan i praktičan, kako da skupe novce: organizirali su feštu, koja je bila pravi uspjeh, na kojoj su prikupili više od 1,000 članarina. Tako je osnovana navijačka skupina, a i način da se skupi novac kad je potreban - organizirajucu fešte i druge događaje koji će okupljati veliku obitelj Atlética. To je priča o nastanku ove velike “obitelji”, “Galoucura”. Oni su se službeno tad prvi put pojavili na Mineirão, na utakmici protiv najvećeg rivala, Cruzeiro-a. Sama utakmica se završila nerješeno. Međutim, njihova prisutnost na utakmici je bila veličanstvena, što je navelo mnoge navijače da im se pridruže, jer su smatrali “Galoucura”-u sposobnom da uradi nešto novo i veće, što bi se i dalo očekivati od jedne navijačke skupine. Od tog momenta, pa sve do dan danas, entuzijazam nikada nije prestao da spaja sve one koji su postali članovi ove skupine i godinama bili prijatelji. Gostovanja su bila neizbježna i jednostavno ne postoji nacin na koji ih možemo sve nabrojati. Bez obzira gdje Atlético igra, transparent “Galoucura” i vojska navijača uvijek su prisutni, dajući svu moguću podršku svojim igračima.
«Ponosni smo jer smo jedina organizirana navijačka skupina koja nije propustila niti jednu jedinu utakmicu našeg kluba, od dana od kad smo se osnovali. Navijači su uvijek tu, bez obzira da li se putuje autobusom, ili je čak neophodno ići avionom. Kod nas u grupi je ovako: biti član je sinonim za uvijek biti spreman za put. Osim gostovanja, “Galoucura” je poznata po organizacijama fešti, koje uvijek veličaju ime kluba. Deseti rođendan ove navijačke skupine bio je proslavljen na 'Mineirinho’-u uz veliki spektakl koji su priredili navijači. Kako su godine prolazile, ritam “Galoucura”-e se samo povećavao, čime je postignut njihov cilj da postanu najveća organizirana navijačka grupa u Minas Gerais. Među postignutim ciljevima, moramo naglasiti našu potpunu informatizaciju, kao i našu prisutnost na “Brazilskom Kongresu Navijačkih Skupina”, koji se održao u Cartório-u. Nismo zapostavili ni reklamu našeg kluba. Postavili smo više od 200 velikih postera po ulicama Belo Horzonte, govoreći ljudima da idu na utakmice. Imamo i naše novine, koje distribuiramo po čitavom Brazilu, imamo filijale u nekoliko većih gradova širom Brazila, a organizirali smo i prvu navijačku skupinu u inozemstvu - “Galoucura New York”. Imamo puno novih projekata u vidu, od kojih je najveći izgradnja sjedišta koje bi imalo svoj nogometni teren, shop s rekvizitima, bazen, roštilj, prostor za fešte, i smještaj za 150 osoba. Nadamo se da će se što više navijača učlaniti u naš klub navijača, jer: “Ako nas ne možete pobjediti, pridružite nam se!”»

Tricolor Independente est. 17.04.1972.
SÃO PAULO

“Independente” se rodila iz razlika koje su postojale među članovima već postojeće navijačke skupine “TUSP” i nekih njezinih članova.
Njihova povijest počinje u ožujku 1972. São Paulo F.C. je sudjelovao u Kupu za ‘Taça Libertadores da Américo’ u Paragvaju. Njihovi rivali bili su klubovi Cerro Portenho i Olímpia. TUSP (Os Torcedores Uniformizados do São Paulo) su iznajmili 8 autobusa, platili za put, uključujući smještaj. U prtljagi organizatora našle su se mnoge zastave, dresovi i ostala klupska obilježja koja su trebala da se podijele navijačima São Paulo-a. Međutim, čitav put je bio obilježen gorkim okusom poraza. São Paulo je izgubio prvu utakmicu protiv Cerro Portenho-a 3:2, nakon čega je i sama navijačka skupina izgubila vjeru u svoje vođe.
«Ubrzo smo otkrili da su vođe smješteni u hotelima sa 4 zvjezdice. Također smo saznali da su prodavali dresove umjesto da ih dijele navijačima», prisjeća se Newton Ribeiro, koji će kasnije biti jedan od inicijatora “Independente”-a. U povratku, tijekom puta u autobusu, odmah nakon posljednje utakmice koja se održala u nedjelju (São Paulo je pobjedio Olimpiju 1:0), počela se formirati ideja da se odvoji jedna frakcija iz TUSP-a. To se i dogodilo tijekom jedne utakmice u Pacaembu, kada su Ricardo Rapp i Rinaldo Cardoso, također nezadovoljni situacijom, potražili Newton-a i započeli razgovor. Pridružilo im se još oko 40ak momaka, koji su bili nezadovoljni nekim pravilima koje je tadašnja organizacija postavila. Teskoće koje su otežavale osnivanje “Independente” bile su mnogobrojne. Počinjale su neslaganjem s glasnogovornikom kluba São Paulo-a, Sr. Arnaldo Ruick-om, koji je bio protiv osnivanja još jedne navijačke skupine, iliti podgrupe.
Drugi veliki problem je bio nedostatak mjesta gdje bi odrzavali sastanke. Za prvi sastanak su iznajmili jedan prostor u ‘Esfera Tour Turismo’, u aveniji Ipiranga. Tog dana pale su važne odluke. Najvažnija je bila izbor imena. Prvo su predložili da se usvoji ime jedne zivotinje, jako popularne u to vrijeme. Ali, Ricardo Rapp, inspiriran raznim pokretima za nezavisnost, koji su se događali po čitavom svijetu, je predložio riječ “Independente” (nezavisnost), koja je u stvari točno prenosila ideologije ove navijačke skupine, jer je i sama željela totalnu nezavisnost od samoga kluba. Tako su se odlučili za ime "Tricolor Independente". Zatim su izabrali i administratore: predsjednik - Newton Ribeiro, podpredsjednik - Rinaldo Cardoso Leite, blagajnik i koordinator - Ricardo Rapp, dok ostali administratori (Célio Perina, José Octávio Alvez Azevedo, Plínio Peloso i José Oswaldo Feitosa) nisu dobili neku točno određenu dužnost. Na ovom istom sastanku je odlučeno da će koristiti isključivo velike zastave 4x6 metara, sa imenom navijačke skupine, kako bi privukli pažnju čitavog stadiona. Za maskotu i predstavnicu skupine izabrana je Dona Filinha, osoba koja je bila jako draga svim građanima São Paulo-a.
Datum koji se uzima kao službeni za njihovo osnivanje je 17.04.1972. Statut ove skupine bio je kompletiran 09.06. iste godine. Da bi netko postao član, jedino što je bilo neophodno jeste da je građanin države São Paulo, da priloži 2 fotografije, uz plaćanje mjesečne članarine; uslovi koji važe i dan danas.
Bitka na stadionu nije bila ništa manja. Morali su da se svađaju oko mjesta na stadionu, oko mjesta gdje su čuvali zastave i ostale materijale, i pored svega, borili su se da pridobiju nove članove. Prva utakmica gdje se “Independente” službeno pojavljuje bila je 23.04.1972. na Stadionu Pacaembú. São Paulo je igrao pritiv Lusa-e. Njihova prva briga je bila da osiguraju dobra mjesta na stadionu, jer je do tada “TUSP” okupirala sva mjesta. «Zato smo se odlučili za sredinu», objasnio nam je Newton. Nakon što je njihovo mjesto bilo određeno, krenuli su u potragu za novim članovima. «Pozvali smo sve one koji su nosili dres São Paula da nam se pridruže u “Independente”.» Tako su i došli prvi članovi. José Carlos Zabeu, Mário Luiza Marcondes (Cida) i Luis Alfredo (Turiassu), između ostalih. Isti proces se ponavljao na svakoj utakmici. Najvise ih je uznemiravalo to što nisu imali mjesto gdje bi čuvali svoj materijal (jer su iznajmili prostor u Aveniji Ipiranga samo na tri mjeseca). «Morali smo odrezati bambus (koji smo nalazili po obližnjim grobljima), i od njega praviti štapove za zastave, jer nismo mogli da ih prevozimo. Zatim smo na njih postavljali zastave, i još morali da se borimo za naše mjesto na stadionu», priča nam Newton. Napor je bio toliko velik da su morali da zatraže pomoć, te su se obratili samome klubu, točnije gospodinu Paulo Planet Buarque-u, ne bi li im on pomogao da nađu prostor na stadionu Morumbi. Na sastanku je bio i gospodin Antonio Numes Leme Galvão, koji je bio odgovoran za sve radove na samome stadionu. Međutim, tema sastanka se ubrzo prebacila na samu navijačku skupinu. «Oni su htjeli da mi odustanemo.» Dobili su željeni prostor, ali tek nakon godinu dana. «Naše mjesto je ovdje!» Istovremeno su se borili za mjesto gdje bi osnovali sjedište. Najviše poteškoća su imali sa samim gazdama, koji su odbijali da im iznajme prostorije, čim bi čuli za koje svrhe će iste biti korištene. U međuvremenu, svoje sastanke su održavali u Galeriji Guatapará, u ulici 24-og Svibnja, ili na trgu ‘Paissando’, vani, na otvorenom. «Država je u to vrijeme prolazila kroz doba ogromne represije i diktature, i stalno smo bili maltretirani od strane policije, koja nije dozvoljavala ikakve veće javne grupacije, misleći da se radi o političkim konspiracijama», prisjeća se Newton. Obratili su se istovremeno mnogim osobama, od kojih su neke pristale da pomognu. Međutim, nisu postigli ništa konkretno. «Rješenje je napokon došlo zahvaljujući Dr. Toledo-u, koji nam je dao na raspolaganje jednu prostoriju koja je njemu data nakon što je jedna firma kave bankrotirala, i to na samoj Galeriji Guatapará. Kasnije smo uspjeli da iznajmimo i prostoriju odmah do nje. »
Prvo gostovanje koje su “Independente” organizirali nije ostavilo lijepa sjećanja. São Paulo je sudjelovao na prvenstvu Paulistão 1972. “Independente” je iznajmila autobus, ali samo 15 članova se pojavilo. Međutim, drugo gostovanje, za Araraquara, bilo je mnogo bitnije, jer je donijelo osobu koja će poboljšati stanje navijačke skupine: gospodin Arari Guimarães. On je došao po oglasu kojeg je vidio u novinama “Gazeta Esportiva”. Do tada je u autobusu bilo samo 20 osoba, a on je doveo još desetak. Ali, njegova uloga se nije tu završila. «Predložili smo mu da postane naš blagajnik, jer je bio jako odgovorna osoba. Uspjeli smo da se pokrenemo s mrtve točke, baš zahvaljujući njemu. Novac koji smo uspjevali da prikupimo vrlo često je bio trošen na plaćanje runda piva u baru “Ponto Chic”, mjestu gdje su se okupljali naši navijači. Zato, kada nam je novac bio potreban, često smo morali sami da doplaćujemo iz svojih džepova.» U to vrijeme, rast navijačke skupine je ovisio isključivo od uspjeha samoga kluba, te u periodu između 1972 do 1974, kako São Paulo nije osvojio niti jedno prvenstvo, broj članova je naglo opao. Da bi promjenili situaciju, nekoličina članova je započela reklamnu kampanju u novinama i na radiju, plasirali su “São Paulino Amigo” (Prijatelj São Paula), to je bio reklamni pamflet koji je promovirao klub, i pokušavao da podigne popularnost same skupine “Independente”. Najveći impuls dala je sama policija. Bilo je zabranjeno koristiti muzičke instrumente na stadionu, pa je Newton protestirao time što je nabavio transparente na kojima je pisalo: “Tišina, igra se utakmica”, dok su njihovi svirači svirali melodiju poznate pjesme “Tišina”.
U kolovozu 1995. dogodio se incident na stadionu Pacaembu između “Independente” i "Mancha Verde", navijača Palmeiras-a. F.P.F. je zabranio “Independente”-u ulaz na stadion, a ministranstvo pravosuđa je zabranilo sav rad navijačke skupine “Tricolor Independente”. Zato se 11.11.1998. osnovala G.R.E.C. “Tricolor Independente” inicijativom novih osnivača, sastavljena je nova uprava. Rješili su da počnu sve od nule, ali pod poznatim imenom “Independente”. Međutim, problemi nisu nestali. Iako reorganizirana, “Independente” nije imala sjedište, niti navijački materijal, a ponajmanje novce. Ali, ljubav prema klubu, koja ih je držala zajedno, je pomogla novoj upravi da od male navijačke skupine naprave “Independente” kakva je danas. Danas imaju oko 11,000 članova, i svoje sjedište. Nastavili su i sudjelovati na carnevalu São Paula, na kojemu su pobjedili 2000. i 2002. Prisutni su i na svim utakmicama svoga kluba, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Sa derbija u Belo Horizonteu
Cruzeiro

https://2img.net/r/ihimizer/img46/8122/atlcru6uh4.jpg
https://2img.net/r/ihimizer/img360/863/img4029rm2.jpg
https://2img.net/r/ihimizer/img133/969/atlcru8ug7.jpg

Atletico
https://2img.net/r/ihimizer/img101/1248/atlcru15zl2.jpg
https://2img.net/r/ihimizer/img504/1631/atlcru10al0.jpg

Навијач Васка покушао да се убије

Фудбалери Сао Паола савладали су у одлучујућој утакмици бразилског шампионата екипу Гојаса и трећи пут заредом освојили шампионску титулу.

Сао Паулу је за освајање рекордне шесте титуле у Бразилу био довољан и бод у утакмици са Гојасом којој је претходила промена главног арбитра због сумње у намештање утакмица, али све дилеме отклонио је Боргес голом у 22. минуту.

Након његовог поготка, који је додуше постигнут из сумњиве ситуације, јер су домаћи рекламирали офсајд, било је јасно да ће Гремио и поред победе од 2:0 против Атлетико Минеира остати на другој позицији.

Крузеиро је победом против Португуесе 4:1 дошао до треће позиције, а место које води у Куп Либертадорес освојио је и четвртопласирани Палмеирас, иако је у последњем колу поражен од Ботафога.

Четвероструки првак Бразила Васко де Гама поразом од Виторије 0:2 опростио се од елитног такмичења па ће следеће године, заједно са Фигуиреншеом, Португуесом и Ипатингом играти у бразилској Серији Б.

Иако је милионску армију навијача Васка страшно погодило испадање из лиге, једног је посебно. Дотични Фернандо је стао на ивицу трибине и уз речи "Мој живот више нема смисла" хтео је да скочи у амбис дубок 20 метара.

Срећом по њега, ватрогасци су брзо реаговали, један га је ухватио за руку и спречио самоубиство.

У Гојасу, где је Сао Паоло оверио титулу, навијач новог-старог шампиона је погођен метком у главу.

Током нереда присталица домаћег тима, које је полиција покушала да обузда, дошло је пуцња, а метак је погодио присталицу Сао Паола. Он је превежен у болницу у Бразилији.

Ludilo u Brazilu: Ubijen navijač, 40 povređen

Brazil trese fudbalsko ludilo. Minulog vikenda u neredima navijača jedan mladić je poginuo, a 40 ih je povređeno. Sve se dešavalo na dve lokacije, u Belo Horizonteu, gde se igrao gradski derbi između Atletiko Mineira i Kruzeira, stradao je 20-godišnjak. On je ubijen hicima iz pištolja na putu ka stadionu. I jedan 16-godišnjak je upucan, ali je preživeo.
U Sao Paolu, gde je istoimeni klub dočekao Korintijans, gostujući navijači su se sukobili sa policijom, koja im nije dozvolila da odmah po završetku meča napuste tribine.
Na kraju je policija upotrebila i suzavac.

Чудо да нема Manche у овим извештајима.

Боље од било чега...
Најбоље креће од негде 0:35
https://www.youtube.com/watch?v=n-AuXAcJuPY

Још један клип са те текме
https://www.youtube.com/watch?v=g0AnT12Dzts

Ови Бразилци нису нормални колико су готивни... Иначе скроз је добар фазон са звиждаљкама, то би могло и овде да се проба...

Фламенхо - Флуминенсе


Флуминенсе